Atletski klub Liburnija

Atletski  klub  „Liburnija“ je novi atletski klub u gradu Rijeci osnovan 02.veljače 2011. godine koji  je pravnu osobnost stekao 09.ožujka 2011. upisom u Registar udruga Republike Hrvatske pod brojem 08003373 te upisom u Registar sportskih djelatnosti pravnih osoba PGŽ 22.ožujka 2011. pod brojem 0236.

Razlog osnivanja novog kluba u gradu Rijeci potaknut je radnjama i reakcijama predstavnika do ove godine monopolističkog atletskog kluba u Rijeci.

Nama trenerima diplomiranim kineziolozima Tijani Pavičić prof. ( bivšoj četverostrukoj atletskoj rekorderki Hrvatske – aktualnoj seniorskoj rekorderki na 10.000 m i veteranskoj rekorderki na 3.000 m , 5.000 m i maratonu ) te Andriji Pavičić prof. ( diplomiranom atletskom treneru i treneru troje kadetskih reprezentativaca i hrvatske atletske rekorderke na 5.000 m i polumaratonu )  otkazana je daljnja atletska suradnja sa gore navedenim atletskim klubom 08.prosinca 2010.godine zbog ; kako nam je izjavljeno ;  financijskog stanja kluba.

Slijed događanja nakon 08.prosinca 2010. iskristalizirao je našu ideju kao potrebu zaštite digniteta kineziološke struke, svoje osobnosti, sportskog dostojanstva kao i zaštite sportske budućnosti naših mladih atletičara.

Prekidom suradnje gore navedenog kluba s nama trenerima ( Andrija Pavičić – zadužen za srednje i duge pruge ; Tijana Pavičić – voditeljica atletske škole ) mlađi juniori - braća Andrej Diklić ( 800 m 2:00,71 - 3.mjesto godišnje liste rezultata Has-a za mlađe juniore 2010. ;   1.500 m 4:17,13 - 4.mjesto god.liste rezultata Has-a ; 3.000 m 9:32,70 - 5.mjesto god.liste rezultata ) i Toni Diklić ( 800 m 2:04,66 – 6.mjesto na god.listi rezultata Has-a za ml.juniore 2010. )  odlučili su u dogovoru sa svojim roditeljima  nastaviti uspješnu trogodišnju suradnju sa dosadašnjim trenerom Andrijom Pavičić.

Jedna od bitnih smjernica za ovu odluku atletičara Diklić i njihovih roditelja bio je i odgovor direktora gore navedenog monopolističkog atletskog kluba do 2011. godine na pitanje trenera : „što reći atletičarima grupe srednjih i dugih pruga te kako ih uputiti za nastavak atletskog napredovanja ? “ ( na sastanku na kojemu je isti trener izvješten da je prekobrojan )  koji je glasio i sastavni je dio zapisnika kojeg  vodila tajnica toga kluba :  „O tome nisam razmišljao !“

Odgovor direktora gore spomenutog kluba da ne zna što će biti s mladim atletičarima koji su u prethodnoj godini kao mlađi juniori pokrivali juniorski i seniorski program kluba u disciplinama srednjih i dugih pruga , za primjer je Andrej D. kao ml.junior - 4.plasirani na seniorskom Prvenstvu Hrvatske 10.srpnja 2010. na Kantridi ( te 7.plasirani na Ekipnom Prv.Hrvatske i  7.plasirani na seniorskom Kupu ), govori i više nego previše.

Bitna smjernica za odluku o osnivanju novog atletskog kluba je što kao roditelji ( Leonarde P. rođene 1998. – polaznice atletske škole ) nismo mogli pristati na mogućnost da naše dijete svoj atletski razvoj nastavi pod nadzorom nekog od atletskih trenera atletske škole koji nemaju formalno atletsko obrazovanje niti praktična znanja potrebna za rad sa najmlađim kategorijama.

Naime - nije na odmet ponoviti oboje smo diplomirani kineziolozi s bogatim atletskim, trenerskim i 23-godišnjim pedagoškim iskustvom. Po svim ovim navodima držimo da smo u ovom trenutku njezinog fundamentalnog atletskog razvoja dovoljno kompetentni i odgovorni da ga pratimo osobno.

Taj stav smo putem elektronske pošte prenijeli direktoru gore spomenutog kluba vjerujući da isti neće učiniti destrukciju naše namjere nastavka obiteljske atletske tradicije bavljenja atletikom – barem po osnovi očuvanja digniteta aktualne atletske rekorderke Hrvatske i digniteta naše kineziološke struke.

No pri pokušaju odrađivanja treninga na novoobnovljenoj atletskoj stazi u siječnju 2011. domar nam je onemogućio ulazak, opravdavajući se da je dobio izričitu zabranu našeg pristupa atletskom borilištu od strane predstavnika tada monopolističkog atletskog kluba u gradu Rijeci – citirano : „ Pavičići na stazu ne mogu !“ U atletsku dvoranu smo, kao i naši atletičari koji su nam ukazali povjerenje ( tada još formalno pravno članovi AK Kvarner ) imali zabranu pristupa od 13.prosinca 2010.

Svako daljnje elaboriranje gore izrečenog bilo bi srozavanje ispod nivoa osnovne sportske kulture.

Da li je pitanje sportske kulture „ pravo onih koji nisu kineziolozi, zabraniti pristup javnom dobru tj. atletskim borilištima u vlasništvu grada Rijeke  diplomiranim kineziolozima te vrhunskoj atletičarki ; koja je dva od četiri svoja državna rekorda ostvarila kao član gore navedenog monopolističkog atletskog kluba te bila državna reprezentativka od 1991.-2001.godine“ prosudite sami.

A nama je jedina želja pomoći mladim atletičarima kroz transfer svojih evaluiranih znanja i priznatih iskustava.

Jedini način da se dostojanstveno, legalno i transparentno nastavimo baviti svojom strukom koja je i naše opredjeljenje te naš način života , a da ujedno onemogućimo uljezima u našoj struci svaki oblik prizemne i neargumentirane destrukcije , koju smo na gorak način svjedočili , bio je osnivanje i pokretanje rada novog atletskog kluba.

...poslije svega...

Zato nam danas tako vizionarski zvuče upozorenja naših profesora na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu ( Mraković, Juras, Reljac  ) koja su glasila : „ne dozvolite da vam struku vode pekari i slični !“

Zato svi koji ovo čitate promislite da li bi povjerili svoju djecu ili unuke liječnicima koji to nisu i upitajte se zašto to činite u sportskom razvoju vaših bližnjih. Jer u radu s najmlađim kategorijama najveće i najteže pogreške su što djeci prezentiraju „vještine“ oni koji nisu usvojili osnovna antropološka, fiziološka, biomehanička znanja te znanja teorije treninga uz kineziološka psihološka znanja neophodna za bezbolan i uspješan razvoj mladih ličnosti u sportaše seniorskog uzrasta.

Upravo ovaj sindrom rada sa mladim uzrastima dovodi do nepovratnog gubljenja talenata koji traže educirane autoritete koji su u slučaju vrhunskog sportskog iskustva dobitna kombinacija za usmjeravanje sportskog razvoja djeteta kao budućeg sportaša.

Najveći problem u sportu - kao i u svakom javnom djelovanju - su oni koji ne znaju da ne znaju.

Ali u hrvatskom društvu još su veći problem oni koji znaju da znaju te se to i ne libe javno izreći. Ali  da odmah otklonimo vjerojatnost naše bahatosti ili možebitne prepotencije su naše reference koje su atletski neprijeporne i u našoj županiji unikatne. Jer vremenima  neargumentirane glasnosti i argumentirane šutnje treba doći kraj u svim segmentima naših života pa tako i u sportu.  Iako je do toga trebalo doći jučer ili još bolje prekjučer.